text size

Istina im je dostupna, ali je oni ne žele!

Top comments

{{ annotation.praises_count }} Likes
{{ annotation.creator_alias }}
{{ annotation.creator_score }}

There are no comments yet. Be the first to start comment or request an explanation.

Istina im je dostupna, ali je oni ne žele! DruštvoRatzingersrp. 19, 20150 392 O krizi suvremenog društva, ateizmu i pomanjkanju općeljudskih vrijednosti već su mnogi razmišljali i pisali. Kako to izgleda kada o tome promišljanju jedan od vodećih živih teologa i jedan od apostola donosimo ovdje. Vrijeme i mjesto su izmijenjeni, ali sve ostalo je manje-više isto. U nadahnutom razgovoru između apostola Pavla i Ratzingera, Pavao iznosi svoje viđenje stvarnosti, a za nas prenosi Ratzinger. U svojoj poslanici Rimljanima apostol Pavao suočio se upravo s tom problematikom; odgovorio je filozofskim promišljanjem utemeljenim na činjenicama koje proizlaze iz povijesti religija. U megapolisu Rima, Babilonu toga doba, on se okomljuje na onu vrstu moralne dekadencije koja proizlazi iz potpuna gubitka tradicije; nedostaje ona nutarnja razvidnost koja je u drugim vremenima ponuđena od čovjekovih početaka, putem običaja i tradicije. Više ništa nije po sebi razumljivo, sve postaje moguće, ništa nemoguće. Više nema nikakve vrjednote koja bi čovjeka mogla poduprijeti, nema više norma koje se ne smiju prekršiti. Jedino što vrijedi jest ja i sadašnji trenutak. Tradicionalne religije nisu ništa drugo doli fasade komotnosti, bez nutrine; ono što ostaje jest smo goli i sirovi cinizam. Tomu metafizičkomu i moralnomu cinizmu društva u dekadenciji, kojim upravlja jedino zakon moći, apostol pruža iznenađujući odgovor. Kaže kako to društvo zapravo vrlo dobro poznaje Boga: „Što se o Bogu može spoznati, očito im je“ (Rim 1,19). Tu tvrdnju potkrepljuje riječima: „Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta umom se po djelima razabire“ (Rim 1,20). Prema njemu, istina im je dostupna, ali je oni ne žele jer odbijaju zahtjeve koje bi ona pred njih postavila. Zato apostol rabi izraz „ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću“ (Rim 1,18). Čovjek se odupire istini koja bi od njega tražila podvrgavanje koje podrazumijeva iskazivanje slave i zahvalnosti Bogu (Rim 1,21). Za Pavla moralna dekadencija društva nije ništa drugo doli logična posljedica i vjeran odraz te radikalne perverzije. Kada čovjek postavi svoj egoizam, svoj ponos i svoju komotnost iznad zahtjeva istine, na kraju nužno sve biva postavljeno naglavce: više se ne klanja Bogu kojemu se jedinome dužan klanjati; predodžbe, privid i trenutno mišljenje uzimaju prevlast nad čovjekom. Ta opća zamjena proteže se na sva područja života. Ono što je protiv prirode postaje normom; čovjek koji živi protiv istine, živi i protiv prirode. Njegova kreativnost nije više u službi dobra, nego postaje genijalnost i profinjenost zla. Veza između muškarca i žene, između roditelja i djece gubi se i tako se zatvaraju sami izvori života. Više ne vlada život, nego smrt. Nastaje civilizacija smrti(Rim 1,21-32). Pavao je tako ukratko opisao dekadenciju, a taj opis svojom aktualnošću uistinu zapanjuje nas, suvremene čitatelje. Ipak, on se ne zadovoljava opisom tih stvari, kako se obično činilo u to doba: uobičajen oblik perverzna moralizma izričući svoj sud završava i odobravanju negativnoga. Naprotiv, Pavlova analiza dovodi do dijagnoze i pretvara se zatim u moralni apel: na početku svega toga nalazi se negacija istine u korist komotnosti ili, bolje, profita. Kao polazište u čovjeku se nalazi otpor prema evidentnosti Stvoritelja koji je prisutan u njegovu srcu kao Biće koje vodio o njemu brigu i poziva ga. Za Pavla ateizam, pa tako i agnosticizam življen kao ateizam, nipošto nije stav. On, prema njemu, uvijek proizlazi iz odbijanja spoznaje koja je, po sebi, čovjeku ponuđena, ali on odbija prihvatiti njezine uvjete.