text size

S papom Franjom nastaje nova dogma: papina pogrešivost

Top comments

{{ annotation.praises_count }} Likes
{{ annotation.creator_alias }}
{{ annotation.creator_score }}

There are no comments yet. Be the first to start comment or request an explanation.

S papom Franjom nastaje nova dogma: papina pogrešivost Papa Franjosrp. 15, 20153 877 John Allen, možda najbolji poznavatelj vatikanskih prilika među američkim novinarima, ovaj tjedan nudi zanimljivu analizu papa Franjinog pontifikata pod naslovom S Franjom nastaje nova dogma: papina pogrešivost. Pa prenosimo sažetak:Kada je 1870 g. Prvi vatikanski koncil svečano proglasio dogmu o papinoj nepogrešivosti, bila je vrlo pažljivo konstruirana. Prema formuli koncila, papinski edikt se smatrao nepogrešivim samo ako: • se odnosi na vjeru i moral • ne proturječi Svetom pismu ili božanskoj Objavi • ima namjeru obuhvatiti cijelu Crkvu Kako je Benedikt XVI. objasnio u srpnju 2005. godine: “Papa nije prorok; On je nepogrešiv [samo] u vrlo rijetkim situacijama.”Na popularnoj razini, međutim, te granice nisu baš često registrirane. Mnogi ljudi pretpostavljaju da katolici trebaju prihvatiti sve što papa kaže kao evanđeosku istinu – ili barem da je velika sramota ako papa u nečemu pogriješi.U tom kontekstu, posebno je upečatljivo kako se papa Franjo ne boji promovirati ideju koja bi se mogla nazvati njegovom osobnom “dogmom pogrešivosti“. Papa bez ustezanja priznaje svoje greške, često ispovijedajući neznanje i priznajući da se zbog svojih izjava možda izlaže pogrešnim interpretacijama.Je li je ovakva iskrenost simpatična ili jednostavno zbunjujuća – dok ostavlja ljude da se začuđeno pitaju je li papa ozbiljno mislio ono što je rekao- možda je do samoga promatrača. U svakom slučaju, ova osobina je postala sastavni dio Franjinog stila.Klasičan slučaj se dogodio tijekom papine konferencije za novinare na povratku u Rim nakon sedmodnevnog putovanja po Latinskoj Americi. Tijekom 65-minutnog sastanka s novinarima, papa je priznao svoju moguću pogrešivost najmanje sedam puta. (vidi izvor)Da budemo jasni, nije sada da je Franjo odustao od svoje žestoke kritike onoga što je u Boliviji nazvao globalnim ekonomskim sustavom koji “nameće mentalitet profita po svaku cijenu” i na štetu siromašnih. Naprotiv, on se tijekom konferencije za novinare obrušio na ono što je nazvao “novom kolonizacijom … kolonizacijom konzumerizma“, koja po papi uzrokuje “neravnotežu u osobnosti … u internoj ekonomiji, u socijalnoj pravdi, čak i u fizičkom i mentalnom zdravlju“.Ono što je dodao, međutim, bila je doza osobne poniznosti u priznavanju nedostatka tehničke stručnosti i mogućnost pogreške kada govori o takvim stvarima, kako u suštini njegovog (laičkog) stajališta tako i zbog načina na koji ih izražava.Franjo je to već nekoliko puta ranije naglasio. Na neki način, ta osobna dogma pogrešivosti uklapa se u Franjin ukupni stil. Mogla bi se takva samokritičnost protumačiti kao jačanje ili kao potkopavanje papine poruke, ovisno o tome kako gledate.U svakom slučaju, već stoljeće i pol teolozi, crkveni povjesničari pa i obični katolici se žale da vanjski svijet ima napuhani koncept o tome što papinska nepogrešivost zapravo znači. Ako ništa drugo, izgleda da se pod papa Franjom vraćamo jednom zdravom osjećaju pogrešivosti u papinstvu koje bi moglo postati uobičajeno. When the First Vatican Council formally declared the dogma of papal infallibility in 1870, it was very carefully circumscribed. According to the council’s formula, a papal edict is regarded as incapable of error only if: It pertains to faith and morals It does not contradict scripture or divine revelation It’s intended to be held by the whole Church As Benedict XVI put it in July 2005: “The pope is not an oracle; he is infallible [only] in very rare situations.” Benedict reinforced the point when he published his book “Jesus of Nazareth,” actually inviting people to disagree with him. At the popular level, however, those limits often haven’t registered. Many people assume Catholics are supposed to accept everything a pope says as Gospel truth — or, at least, that it’s a major embarrassment if a pope is caught in a mistake. In that context, it’s especially striking that Pope Francis appears determined to set the record straight by embracing what one might dub his own “dogma of fallibility.” The pontiff seems utterly unabashed about admitting mistakes, confessing ignorance, and acknowledging that he may have left himself open to misinterpretation. Whether such candor is charming or simply confusing, leaving one to wonder if the pope actually means what he says, perhaps is in the eye of the beholder. In any case, it’s become a defining feature of Francis’ style. A classic, almost emblematic case in point came during the pontiff’s airborne news conference on the way back to Rome on Sunday after a week-long trip to Latin America.