text size

Top comments

{{ annotation.praises_count }} Likes
{{ annotation.creator_alias }}
{{ annotation.creator_score }}

There are no comments yet. Be the first to start comment or request an explanation.

## GOSPIN PLAČ ## ## Gospin plač se prije uvijek molio u korizmi, danas taj običaj izumire. Trebamo ga obnoviti i početi moliti! Muka gorka Gospodina, Isukrsta Božjeg Sina, Po Ivanu evanđelisti, Koji Gospi plač navijesti. Plačnim glasom sve vas molju Čujte Majke sad nevolju Koja' no vas na plač zove, Jer u gorkim mukam' plove. Zove duše Bogu mile Da zajedno s njom procvile. Sve vas molim, pravovjerni Poslušajte srcem smjernim. Slatke pjesme ostavite, Plačne glase sad počnite, Te plačite Božjeg Sina, Isukrsta Gospodina, Koji za nas muku prima I na križu umrijet' ima. Sve stvorenje sad se združi, S Marijom u teškoj tuzi. Cvileć Gospa pogledaše, Odkuda će čuti glase. Kad Ivana zgleda plačna, Obori je rana mačna. Popanu je teške boli I tu pade nice doli. Tad priteče Magdalena, Primi Gospu na koljena. Gospi sestre pritekoše, Nad njom kose raspletoše. Udri u plač s Magdalenom, Za Isusom Gospodinom. Kad se Gospi svijest povrati, Poče Ivu zagrljati: »Ivo, dragi, ti m' utaži Te mi tužnoj majci kaži: Gdje je Isus, moja dika? To je, Ivo zla prilika Da ti tako k meni tečeš, Hoću da mi to sad rečeš.« Tada Ivan pade nice Sakriv skutom suzno lice. Vele gorko uzdisaše Te on Gospi govoraše: »Crno ruho uzmi na se Jer ti nosim tužne glase. Juda izda meštra svoga, Zlim Židovim' Sinka tvoga. Od starijih iska pomoć Da Isusa izda obnoć. Oni vojsku pripraviše Te je s Judom otpraviše. Na molitvi Isus staše, Vas se krvlju on znojaše. Anđel s neba doletio, U muci ga pokrijepio. Kada Juda s vojskom dođe, Suprot vojsci Isus pođe, Pa im reče: »Kog ištete?« Udariše svi na pete. Tad ga Juda cjelivao. Cjelivom ga izdavao. Čim se Juda s njim pozdravi, Podbiše ga kao lavi, Podbiše ga oružnici, Pobjegoše učenici. Izmučiše, njega jako, Vežuć' ruke naopako. Sve ga biše palicama, Ispriječaše modricama! Da mu vidiš tužno lice, Drhtala bi od groznice. Od zemlje ga podigoše I s njim Ani potekoše. Već sad brzo da idemo Da ga živa zatečemo« Kad to Ivan Majci reče, Kao mrtva Gospa kleče. Strašna groza na nju dođe, Britki mač joj srce prođe. Opet k zemlji pade nice, Potamni joj suzno lice I zavapi »Sad hodimo Da ga živa zatečemo!« Poče hodit jadna Mati, Gorke suze prolijevati. Kad dođoše pred dvor k Ani, Ali bjehu tu dvorani, Pristupiti ne smjedoše, Jer u dvoru Isus bješe. Izdaleka tu slušahu, Gdje Židovi vapijahu. Jedan dignu tad desnicu Dav' Isusu zaušnicu. Kad to začu tužna Mati, Poče suze prolijevati: »Eto, Sinko, željo moja, Jadna ti je Majka tvoja! Ajme, Sinko, ti li primi Zaušnicu među njimi! Nemilo te, Sinko, tvore, Dokle mi te ne umore. « Netom Gospa riječ izusti, Iz dvora se narod pusti. Prije nego u dvor dođe, Hitro Isus svezan prođe, Ništa Majci ne zboreći, Osta Gospa tu cvileći. »Obazri se, zlato moje, Eto tužne Majke tvoje.« S njim Kaifi potekoše, Odahnut mu ne dadoše. Tu stadoše na nj vapiti I još krivo svjedočiti: » On iznosi zakon novi Po svim zemljam' cesarovim, Te puk mami naglim činom, Praveći se Božjim Sinom. Ja ću i hram razoriti I u tri dni sagraditi.« Sav puk na njeg vapijaše, Ali Isus šuteć staše. Tad mu Kajfa zaprijetio: »Zar Sin Božji ti si bio?« Na nj se Isus ne ispriječi, Neg' mu reče ove riječi: »Dobro jesi rek' o i sam, Ja Sin Božji pravi jesam.« Kad Kaifa to razumi, Zlo namisli i naumi, Razdre skute svoje ljuto I zavapi glasom kruto: »Ne ištite već svjedoke, Ne čuste li ove psovke?« Kad Židovi razumiše, Svi iz glasa zavapiše: »Na smrt njega da vodimo, da već vrijeme ne gubimo. K Pilatu ga!« svi rekoše Pa s njim opet potekoše. Na obraz mu svi pljuvahu, Pred Pilatom govorahu: »Sudi da ga umorimo, Jer ga kriva nahodimo; Jer puk mami naglim činom, Praveći se Božjim Sinom.« Al i Pilat to znađaše Da kriv ništa ne bijaše; Iz zavisti ga predadoše Te ga sudit ne htijaše. Tad u gradu Irud stao, S Pilatom se zlo gledao. K Irudu ga Pilat šalje Da mu Irud sudi dalje. Kad dođoše pred Iruda, Poče Irud tražit čuda: »Eto vino, eto voda, Čini čudo kod naroda; Ko si prije ti činio, I narode začudio.« Mnoge riječi govoraše, Ali Isus šuteć' staše. Tad se Irud rugat' stade, Luđačku mu halju dade, K Pilatu ga opet vrati, U taj dan se s njim pobrati. Kad dođoše pred Pilata, Navališe svi na vrata: »O Pilate, sad ga sudi Te nas više ti ne trudi.« Poče Pilat tad misliti Kako će im ugoditi. Pa ga dade bičem biti, Neće li ih umiriti. Tu ga biše mnogo ljuto, Privezaše k stupu kruto; Krv ga svega oblijevaše I po zemlji tecijaše. Tad pred dvorom Majka staše Te žalosno uzdisaše: » Ajme, Sinko, dušo moja, Jadna ti je Majka tvoja. Kad te tako udaraju, Svu mi dušu razdiraju.« Kad ga ljuto bičevaše, Od stupa ga odvezaše. Trnovu mu krunu sviše I na glavu postaviše. Nabiše je sa svih strana Da mu dođe do moždana. Koje srce da ne plače, Gledajući oštre drače? Držeći ga sam za ruku, Pokaza ga Pilat puku. Da ga vide okrunjena, Po svem tijelu izranjena, Ne bi li se ukrotili Te mu smrt ne tražili. Oni većma vapijahu: »Propni njega!«, govorahu. Opet Pilat govoreći, Umirit ih hotijaše: »Nahodim ga bez krivine, Nije pravo da pogine. Pustit ću ga rad blagdana, A dat ću vam Barabana.« Tad Barabu svi prošahu, A Isusu smrt željahu, »Propni njega«, vapijahu. Još Pilatu govorahu: »Ako ovog ne pogubiš, Cezarovu milost gubiš. Jer tko sebe kraljem kruni, Na Cezara narod buni.« Kad mu carem zaprijetiše, Pilat ne htje ništa više. Već se umi tude vodom, Opra ruke pred narodom: »Čist od krvi hoću biti, Koju ćete vi proliti. Kad na moju sada ne bi, Propnite ga vi po sebi.« To svi željno dočekaše I Pilatu povikaše: »Krv njegovu mi primamo. I na djecu prizivamo.« Kad osudu Pilat stavi, Podbiše ga kao lavi. Konopom ga pak vezaše I križ teški nosit daše. Sav puk za njim tecijaše, Vidjeti mu smrt željaše. Mnoge žene tu bijahu, Za njim plačne sve iđahu. Obazre se Isus na nje Te im reče tužno stanje: »Ne plačite, žene, mene, Već plačite same sebe, I plačite sinke vaše Koji mene na smrt daše, Jer će vrijeme brzo biti, Tužno ćete govoriti: Planine se oborite, Pa nas žive pomorite.« Tada Isus govoreći, Pođe putem križ noseći. Za njim Majka gredijaše, Sva se suzam' oblivaše. Prignu Isus glavu dračnu Da ne vidi Majku plačnu. Priteče mu tužna Mati, Al ' ne može njeg' poznati, Jer nagrđen vele biše, Nemilo ga izmučiše. Kad ga tako ona zgleda, Studenija bi od leda. Padne pred njim tu cvileći, I ovako govoreći: »Postoj, Sinko, dušo moja, Žalosna je Majka tvoja, Da te vidi tvoja Majka, Na čas ovi od rastanka.« Isus Majku tad gledeći, Pade k zemlji križ noseći. Tu na zemlji Isus staše, Već križ nosit' ne mogaše. Tad Židovi pritekoše I Šimuna privedoše. Daše njemu križ nositi, A Isusa zlo voditi. Majku s njime razdiliše I još više rascviliše. Tu Isusa povedoše I na mjesto dovedoše, Kalvarija što se zvaše, Gdje puk skupljen vas bijaše. Tude na križ s njim udriše I sve rane povrijediše: Probodoše ruke, noge, Zadaše mu tuge mnoge. Ponoviše njemu rane, Krv poteče na sve strane. Kada Gospa blizu dođe, Već na križu Sinka nađe. Sva od tuge tu drhtaše, Uz križ ruke uzdizaše: »Primi Sinko, na križ mene Nek' i moje lice vene, Ti umireš dušo moja, Što će tužna Majka tvoja?« Isus Majku kad slušaše, Veću muku sam imaše. Pa kad vidje gdje se muči, Ovako je preporuči »Evo t' Ivan, moj predragi, Nek ti bude sinak blagi.« Ivanu se pak obrati: »Evo t', Ivo, moja Mati.« Gospa Ivu cjelivaše, Suzama se oblijevaše. Tada Isus zavapio, Da je žedan govorio. Tu Židovi pritekoše, I žući mu prinesoše. Kad okusi, ne htje piti, Nego Ocu govoriti: »Svršio sam muku svoju Primi Oče, dušu moju.« Kada riječ tu izusti, Prignu glavu, duh ispusti. Kad on Ocu dušu dade, Na svu zemlju tama pade. Sva se zemlja trese kruto, A Marija cvili ljuto. I grobovi raspukoše, Mrtvi iz njih iziđoše. Prestrašeni svi tu stahu: »Sin je Božji«, govorahu. A i stotnik to videći, On zavapi govoreći: »Prav doista ovaj biše I prava ga pogubiše.« Longin s vojskom tu bijaše, S jednim okom ne viđaše. Premda Isus mrtav bio, Kopljem bok mu otvorio. Tad poteče krv i voda Na spasenje sveg naroda. Na Longina kaplja pade, Odmah okom zdrav ostade. Kad Židovi sve svršiše, Odjeću mu razdijeliše, Pa se u grad povratiše, Jerbo i noć blizu biše. Tu pravedni Josip biše I Nikodem još odviše, Isusovi sljedbenici I skroviti učenici Te Pilata tad moliše, Mrtvo tijelo isprosiše. Kad metnuše uz križ skale, Tad ne biše suze male. Kad mu čavle izdirahu, Majci srce razdirahu. Uz križ ruke podizaše: »Dajte mi ga«, vapijaše. Kad se mrtvo tijelo snimi, Na krilo ga Majka primi. Mrtva sina cjelivaše, I ovako govoraše: »Ajme, Sinko, to sad što je, Da ne pukne srce moje. Eto, tvoje lice bijelo, Vele ti je poblijedjelo. Oči tvoje potamnile, Svu su svjetlost izgubile. Tvoja usta, zatvorena, Gorke žuči napojena, Tvoje ruke premilene, Ljutim čavlim probodene. I vi noge izranjene, Bolne grudi otvorene. O moj Sinko, rano moja, Tužna li je Majka tvoja.« Kad ga Gospa oplakaše, Mirisom ga pomazaše, Pa ga u grob položiše; Plača, tuge mnogo biše. Od groba se odijeliše, Pa sa Gospom svi cviliše, I ti puče, sad se smili Te sa tužnom Majkom cvili, Na koljena svoja pani, Gospodinu tvom uzdahni: Slava tebi, Svemogući, Koj' nas spasi umirući. Sine Božji, budi hvaljen Po sve vijeke vjekov'. Amen.